islam i politika

Politika mora biti u funkciji naroda i države

Koncepcija ljudskog života, kako je islam poima, zasniva se na skladu tijela i duha. Islam nije samo vjerovanje u Allaha ili izvršavanje pobožnih obreda, vec je to cvrsto povezani sistem kojim se odreduju sve pojedinosti iz našeg individualnog i zajednickog života. Drugim rijecima, islam je i vjerovanje, i etika i savršeni zakon. Islam predstavlja jasan i savršen put, utemeljen na propisima i uputstvima koja se odnose na životna pitanja, pojedinca, porodice i zajednice na lokalnom i širem planu.

Islam se proteže na sve segmente ljudskog života zbog cega ne prihvata da bude neutjecajan ili da bude sluga drugim filozofijama i ideologijama. Islam odbija biti bilo što drugo do ono što se slijedi i kome se služi. Ukoliko politiku razumijemo kao nauku o javnom, državnom životu i njegovom upravljanju, onda je sasvim prirodno da se ostvari vrlo uska veza izmedu islama i politike. Svoditi islam samo na obred reduciranje je njegove sveobuhvatnosti i ravno je njegovoj indoktrinaciji i izdaji.

Dekadenca islama otpocela je onda kada je vjera izgubila društvenu dimenziju. Ta vatrena parola; 'Podaj caru carevo, a Bogu Božije', pretvorena je u lažni slogan koji odvaja vjeru od zajednice i vjeru pretvara u privatnu stvar i tako omogucuje politickim upravljacima da vladaju bez Boga.

Umjesto religije u jednog transcedentalonog Boga javlja se religija sredstava, koja je, po Garodiju, napravila novi politeizam i nova sujevjerja, pretvarajuci nauku u scientizam, tehniku u tehnokratiju, politiku u materijalizam. Zapad, kao paradigma civiliziranog svijeta približio se tome. Njegova prava religija je slijepa vjera u skrivenog boga: rast, tj. da se proizvodi što više, sve brže, bilo šta; korisno, nekorisno, ili cak ubojito kao što je oružje koje predstavlja najrentabilniju industriju. Taj skriveni bog je okrutan bog; on zahtijeva ljudske žrtve.

Nazadovanje islamskog svijeta u zadnjih nekoliko stoljeca prouzrokovano je, uz ostalo, povlacenjem i ogradivanjem od društvenih i svjetskih politickih procesa. Svi kasniji napori ka radikalnijem osavremenjivanju pristupa islamskoj ideji tendenciozno je karakterizirano kao politiziranje islama. Orijentalisti 19. stoljeca ucinili su zapadnjacku svijest osjetljivom na ideju o politickoj religiji na strukturu u kojoj se islam i politika udružuju, pretvarajuci islam u agresivnu, polemicku, ekspolozivnu silu. Strah od pokretacke snage koju islam poprima kada, u tragicnim momentima poprima akcenat odbrane, borbe, prepirke, jedan od najsnažnijih akcenata u historiji, uvjetovao je poimanje politickog islama kao povratne prijetnje, a pojam politicke religije kao historijske strukture islamskog porijekla.

No, bez obzira na takve konstatacije povlacenje crte izmedu politike i islama nezamislivo je i nedopustivo. Utoliko prije što je samo ovakav islam produktivan jer tretira pitanja ummeta u najšrem smislu rijeci, oslobada ga od svakog stranog utjecaja i usmjerava ga, na planu duhovnih i materijalnih aktivnosti ka željenom cilju. Upotrebom sintagme 'politcki islam' od strane nekih krugova i na Istoku i Zapadu, na latentan nacin želi se odvratiti muslimane od pravog sadržaja islama i od iskrenih misionara koji pozivaju potpunom islamu.

Jedan od osnovnih faktora koji cine da musliman bude stalno politican je taj što vjera traži od njega da ne živi samo za sebe, ne vodeci racuna o problemima i interesima drugih. U hadisima Allahovog poslanika, s.a.v.s, eksplicite se nareduje zanimanje za stanje drugih muslimana, u protivnom on ce biti lišen Allahovog i Vjerovjesnikovog okrilja. Islam od muslimana, takode, traži da ne bude nijemi posmatrac pred nepravdom i nepravilnostima bilo koje vrste.

On mora raditi na njihovom suzbijanju onako kako je Poslanik, s.a.v.s, naložio, služeci se metodom sile, dijaloga ili intimnim prezirom, što je, kako stoji u hadisu, stepen najslabijeg vjerovanja. Imam Ibn Kajjim prenosi da je imam Ebul-Vefa b. Ukajl el-Hanbel rekao: 'Politika je cin pomocu kojeg su ljudi bliže miru, a dalje od rata, dokle god se ne protivi šerijatu'. Ibn Kajjim napominje da 'pravedna politika nije protivna onome o cemu govori šerijat, vec je u skladu s njim, štaviše, ona je jedan od njegovih sastavnih dijelova. Mi je nazivamo politikom prema našoj terminologiji, a u stvari to je pravda Allaha, dž.š, i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.'

Bit politike, gledano kroz prizmu islama, je da bude u funkciji velike religiozne potrebe – obezbijediti mir i blagostanje, izvesti covjeka na pravi put i pomoci da se tim putem širi islam. Po Ibn Haldunu, nemoguce je ostvariti politicko-religioznu povezanost ukoliko se religiozna propaganda ne oslanja na politicku vlast. Er-Razi, takode, insistira na socijalno-politickom aspektu Allahovog zakona kao uvjetu za ostvaranje ljudskog poziva i srece. Imam Gazali rekao je: 'Ovaj svijet je njiva buduceg svijeta, te vjera nije potpuna bez ovog svijeta. Vlast i vjera su harmonicni, vjera je temelj, a vlast je cuvar; ono što nema temelja sruši se, a ono što nema cuvara biva protraceno'.

Pogledamo li život Poslanika, s.a.v.s, kroz 23 godine poslanicke misije vidjecemo da on obuhvata sve njegove vidove. Pored poslanicke zadace i privatnih obaveza, bio je i politicki voda, utemeljitelj islamske države, njen diplomata, medunarodni pregovarac... Bio je angažiran u svim sferama ovozemnog života. Poslanika, s.a.v.s, su na ovom putu slijedili hulefair-rašidin, a kasnije i mnogi iz generacije zdrave tradicije (selefus-salihin) vodeci ummet na osnovama pravde i dobrocinstva.

Medutim, ljudi naših krajeva, pa i u islamskom svijetu, krajem prošlog i tokom ovog stoljeca osjecaju odbojnost prema politici i svemu što je vezano za nju, posebno nakon što je makijavelisticka filozofija postala model u politici i politickom nadmetanju. Ovakva apoliticnost rezultat je dugogodišnje trpnje zbog nedolicne politike i politicara, bilo da se radi o kolonijalistickoj ili politici vladara izdajnika, nasilnika i svih onih koji su ih služili i pomagali na tom putu.

Protivnici islamske misli i islamskih pokreta iskoristili su odbojnost narodnih masa prema politici okarakteriziravši kasnije svaku težnju i nastojanje na planu afirmacije univerzalnog islama, 'politickim islamom'. Na tom putu izdašno ih je, vjerovatno nesvjesno, pomagala retrogradna svijest i stavovi jednog dijela uleme, koji su govorili da je demokratija, kao preduslov valjane politike, kufr (bezvjerstvo), nalazeci za to podlogu u znacenju demokratije kao vladavine naroda nad narodom, cime se navodno potiskuje vladavina Allahovih, dž.š, zakona. Sa stanovišta islama pozivi u demokratiju ne znace odbacivanje Allahovog, dž.š, vodstva. To je odbacivanje neogranicene diktature, odbacivanje samovoljnog upravljanja narodom, vladara tiranina i silnika. Pojam demokratije, takode, podrazumijeva pravo naroda da bira svoje vladare na nacin koji je prihvatljiv za njih, da traži od njih odgovornost za postupke, da odbija njihova naredenja ukoliko su u koliziji sa univerzalnim nacelima islama, zatim, da narod ima pravo da ih ukloni kada zastrane ili se osile ili ako ignorišu savjete i upozorenja, a da ne budu zbog toga pozivani na odgovornost ili kaznu.

Musliman koji propagira demokratiju, propagira je iskljucivo kao oblik vladavine koji otjelovljuje islamske politicke principe – u izboru vladara, odredivanju savjetodavnog tijela (šure), opominjanju (nasiha), naredivanju dobra i odvracanju od zla, zatim, borbi protiv tiranije, odbijanju onog što je grijeh, a narocito ako vodi 'otvorenom nevjerstvu...'

Takode, ne stoji argument da demokratija uvijek pociva na vladavini vecine. Glasanju nema mjesta kada su u pitanju šerijatom jasno precizirane odredbe i temeljne stvari vjere, te ono što je na osnovu vjere poznato kao nužno. Glasati se može u stvarima idžtihada koje dopuštaju mogucnost više mišljenja. U prirodi ljudi je da se razilaze, kao kada je u pitanju izbor jednog od kandidata na bilo koji položaj, ili donošenje zakona koji reguliše djelatnost prometa i komunikacija, ili sistem gradnje trgovackih, zanatskih radnji ili bolnice, ili nešto osim toga što ulazi u podrucje koje ucenjaci fikha nazivaju maslehatul mursele. Glasati se može i kada se radi o donošenju odluke o objavi ili prestanku rata, te o obaveznosti ili dokidanju odredenih poreza, proglašavanju vanrednog stanja, ogranicavanju mandata predsjednika države, dozvoljavanju ili nedozvoljavanju njegovog ponovnog izbora i do kada, itd, itd...
Po logici stvari, u slucaju dilema i glasanja o navedenim stvarima i islam daje prednost vecini. Za ovaj stav nalazimo potkrepu u hadisu Allahova poslanika, s.a.v.s, kada je rekao Ebu Bekru i Omeru, r.a: 'Kada biste se vas dvojica složili u nekom stavu, ja vam se ne bih protivio.'

Islam se ne solidariše sa kršcanskom teorijom da je svaka vlast od boga. Vrhovna vlast u pravilu pripada Allahu, a on je dodjeljuje kome hoce. 'Reci: O Allahu koji svu vlast imaš, Ti vlast kome hoceš daješ, a od koga hoceš oduzimaš je; Ti koga hoceš uzvisuješ, a koga hoceš ponizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti uistinu sve možeš'. 'On cini da jedni druge smjenjujete i On vas po položajima jedne iznad drugih uzdiže da bi vas iskušao u onome što vam daje'.
Znaci, vlast nije data covjeku u posjed, on je koristi samo kao Allahov, dž.š, zastupnik (halifa), koji bi morao uskladiti svoje ponašanje u skladu sa voljom svoga Gospodara.

Oblik vladavine ovisi o okolnostima i volji naroda. Allahu je svejedno da li je to monarhija ili oligarhija, udružena vladavina ili neki drugi oblik državnog uredenja. Ono što je primarno, sa stanovišta islama, je da se provodi pravda i da postoji istinska briga za dobrobit naroda. Osnovna zadaca vlasti sastoji se u zalogu povjerenja. Njena dužnost je da služi narodu, njeni funkcioneri treba da budu sluge naroda.

Nije dovoljno svim sredstvima proklamovati demokratiju dok ona izdiše, razvija se u zatvorima i raspiruje batinama, te dok se cudnim propisima sputavaju intelektualci i svi koji slobodno misle. Vladaru se ne smije reci 'zašto', a kamo li 'ne'.
Neki islamisti ce prigovoriti kako je demokratija produkt kršcanskog civilizacijskog povijesng kruga. Ako pratimo ekspanzionisticki razvoj islama iz prvog stoljeca njegova postojanja, vidjecemo da se rezultati takvog fascinantnog razvoja kriju u integrirajucoj spremnosti islama sa ranijim kulturama cime je izgradena izvanredna stvaralacka sinteza zbog cega su se milioni ljudi razlicitih religija prepoznali u islamu.

Želi li se kozmopolitska ideja islama ponovo vratiti u život i postati respektabilnim faktorom na svjetskom planu, to ne može uspjeti iduci natraške, oslanjajuci se i gledajuci samo u prošlost. Iz položaja inferiornost izbavice je kreativni duh novih generacija, koje ce pravilnom razradom životnih pitanja ponuditi nova rješenja. Na tom putu ne treba se stidjeti pozajmljivati korisne ideje od drugih, metode i organizaciju, dokle god se to ne suprotstavlja jasnom tekstu i postojanim šerijatskim propisima.
Preuzeto pozitivno iskustvo, dužni smo modifikovati, dopunjavati i usavršavati na matrici islama, dati mu našeg duha i osloboditi ga prvobitne osobenosti.

Ako pogledamo, primjerice, izborni sistem nekih zapadnih zemalja, necemo u zlatnom dobu islama naci slicnu praksu. Ali, ako se pozabavimo suštinom ovog sistema glasanja, to je, sa stanovišta islama, svjedocenje (šehada) o valjanosti kandidata. Glasac je poput svjedoka dužan ispunjavati propisane uvjete od kojih je na posebnom mjestu pravednost. Onaj ko posvjedoci za nekog ko nije dobar, da je dobar, ucinio je veliki grijeh svjedocenja neistine, koji Kur'an usporeduje sa mnogoboštvom (širk), rekavši: 'Pa budite što dalje od kumira poganih, izbjegavajte što više govor neistine.'

Ukoliko neko svjedoci o valjanosti nekog kandidata samo zbog toga što je on njegov bližnji, ili iz njegovog mjesta, ili zbog licne koristi koju ocekuje od njega, taj je postupio suprotno imperativu Uzvišenog Allaha, dž.š. 'I svjedocenje Allaha radi obavite.' Ko izostane od obaveze glasanja, tako da neko ko je dostojan i povjerljiv izgubi, a vecinom glasova pobijedi onaj koji to ne zaslužuje, koji nije od cvrstih i pouzdanih, uskratio je ummetu toliko potrebno svjedocenje. Uzvišeni je rekao: 'Svjedoci treba na svaki poziv da se odazovu.' 'I ne uskratite svjedocenje, ko ga uskrati, srce njegovo ce biti griješno.' U tom smislu o svojstvima kandidata govori se sa opravdanim razlogom. Dodajuci ove novine i smjernice izbornom sistemu, mi cinimo na kraju taj sistem islamskim, iako je u osnovi preuzet od drugih.

U cilju postizanja što pravednije ili današnjim žargonom kazano, što demokratskije vlasti, bitno je spomenuti još dvije odrednice koje cine da vlast u savremenim uslovima bude pravedna, a to su savjetovanje (šura) i politicki pluralizam. Predstavnici muslimana, a posebno politicki, dužni su poštovati princip konsultativnog vijeca (šure), kako bi se u što manjoj mjeri griješilo u rukovodenju i kako bi greške muslimanskih celnika imale što manje posljedice za narod.

Komentarišuci 50. ajet sure Alu Imran, u kojem se istice obaveznost šure, Ali ibn ebi Talib, r.a, rekao je: 'Dogovarati se sa 'ljudima mišljenja', a zatim ih slijediti'. Dakle, i zvršna i zakonodavna islamska vlast mora se zasnivati na temelju dogovaranja i savjetovanja. Oni, ciji savjet, iz bilo kojeg razloga, nije mogao biti usvojen, treba da se slože sa ostalima. Odluka vecine, pa cak i jednoglasne, nema nikakve vrijednosti ukoliko je u suprotnosti s propisima Kur'ana. Takvu odluku vladar mora odbaciti. Poslanik, s.a.v.s, cesto se savjetovao. Jedan njegov prisni prijatelj pripovijeda: 'Nikada nisam vidio da neko tako cesto pita za savjet kao što je to on (Poslanik, s.a.v.s,) radio.'

Muhammed, s.a.v.s, je, takode, jednom prilikom rekao: 'Da sam mogao nekoga imenovati poglavarom, a da ne pitam muslimane za savjet, izabrao bih Abdulllaha b. Mes'uda'. Respektovanje drugog mišljenja eliminiše samovolju koja se u vecini slucajeva pretvara u diktaturu i tiraniju.
Efektna barijera diktaturi je politicki pluralizam. Iako neki islamski teoreticari osporavaju postojanje višestranacja u islamskoj državi, renomirani vjerski autoritet današnjice dr. Jusuf Kardavi zastupa suprotan stav: 'Nema šerijatske zapreke za postojanje više od jedne politicke partije. Štaviše, pluralizam je u današnje vrijeme nužnost, jer predstavlja sigurnosni ventil koji osigurava od apsolutisticke vladavine neke osobe ili odredene grupe, od njene dominacije nad ostalim ljudima, samovoljnog postupanja sa drugima, te nepostojanja bilo koje snage koja može da joj kaže: NE ili ZAŠTO'
U jednom hadisu stoji: 'Kada vidiš moj ummet kako se boji silniku reci: Silnice! Udalji se od njih.'

U drugom hadisu se kaže: 'Kada ljudi vide silnika, pa mu se ne suprotstave, ubrzo ce ih sve zadesiti kazna od Allaha.'
Politicki pluralizam ne smije biti prožet samo borbom za vlast, on je radi politickog nadmetanja kako bi se u mnoštvu ideja i programa došlo do najboljih rješenja. Višestranacje u islamu treba razumjeti kao pluralizam mezheba u fikhu. Oni su poput partije koja slijedi odredene ideje za koje su njeni clanovi ubijedeni da su najbolje. To ne znaci nipodaštavanje drugih, kao što ni pripadnost pojedinca ili skupine nekom savezu ili partiji ne anulira njegovu pripadnost i odanost vjeri i državi.

Ali b. Ebi Talib tolerisao je postojanje stranke koja je imala suprotan stav u odnosu na njegovu politiku. U svojim kritikama išli su do te mjere da su ga optuživali za otpadništvo od vjere iako je bio medu prvima koji su primili islam. To su bile haridžije koje su predstavljale cak i naoružanu opoziciju.
Nerealno je kada neke partije nastoje zadržati odnosno ostvariti ekskluzivno pravo na predstavljanje naroda i istine, a svakoj, kasnije nastaloj partiji se osporava pravo postojanja. U islamskom politickom promišljanju cilj ne opravdava sredstvo. Politicka borba mora biti moralna i humana s krajnjim ciljem dobra za narod i državu. Nažalost, mnogi pokreti i partije u svijetu i kod nas ne posjeduju tu ideološku dimenziju koja ih štiti od iskrivljenosti i licemjerstva i svega što je prisutno na današnjoj politickoj sceni.

Interesi naroda zamjenjuju se interesima same partije, da bi se, na kraju, sve svelo na borbu za licne interese partijskih lidera. Tako, problemi nacije postaju dobitne karte na tržištu, a jucerašnji neprijatelji postaju današnji prijatelji, i obratno. I sve tako ide dok ne ostane ništa od ideologija tih pokreta osim lažnih i falsifikovanih naziva i parola.

To je ono što se odigrava na terenu ljudskim umovima postavljenih zakona i sistema, i to otkriva tajnu njihovog brzog 'uspjeha' da se domognu vlasti.
Cijela kur'anska objava je integristicka na nacin da gleda muslimana kao moralnu osobu koja sve vrijeme treba misliti i djelovati u neogranicenom teocentricnom maniru, a po svom karakteru i kao gradanin države. Islam posjeduje covjeka u njegovoj kompletnosti.

Na kraju, možemo reci da je osnovna zadaca demokratije, omoguciti ljudima da slobodno izaberu one koji ce ih voditi i zastupati u oblasti politike, te da im se ne nametne vladar ili sistem koji oni žele. Demokratija je ta koja omogucuje ljudima odgovornosti od vladara kada pogriješe, kao i potpunu izjednacenost vladara i podanika pred zakonom. Istinska demokratija omogucuje narodu da se opredjeli za kulturne, ekonomske, politicke i druge programe koji odražavaju njihove stvarne interese, a ne za one koji im se nametnu i zbog kojih, ukoliko ih ne prihvate, bivaju proganjani kao primjer drugima.

Za ostvaraenje ovih ciljeva covjecanstvo je našlo prave forme: izbori, referendum, pravo vecine, partijski pluralizam, opoziciono djelovanje, sloboda štampe, neovisnost sudova i sl.
Poslanik, s.a.v.s, rekao je: 'Vaše najbolje vode su oni koje vi volite i koji vas vole, koje vi blagosiljate i koji blagosiljaju vas. A vaše najgore vode su oni koje vi mrzite i koji vas mrze, koje proklinjete i koji vas proklinju'.